Ja ne znam više koji je stav u društvu uvriježen o psihoterapiji. Vidim, ljudi idu, čekaju u redu, ulaze i izlaze, a šta se u sobi dogodi, Bože sačuvaj. Ja imam iskustva s tim i bilo mi je lijepo. Razmišljam da opet počnem ići jer je dobro kad se s nekime popriča, um se raščisti, i nakon izađem zadovoljna i s nekim unutarnjim mirom. Čini mi se da se odlazak psihijatru smatra krajnošću, predajom u jednom drugom smislu nego što zapravo jest. To je uistinu predaja sebi u cjelosti, svim svojim mislima i zakutcima, predaja tome da vas misli više ne more i ne izjedaju, da ih ne potiskujete. Dobro je to, jer kad je već tu, pa tu je - nema šta. Onako, sve to imam u sebi, čuvam to i ne dajem da ispliva na površinu, pa šta se čudim šta me tjeskoba zeme ili mislim da sam neiksren/a prema drugima i sebi, skrivam nešto, a nema bjega. Tu onda lijepo na Rebro/Klaićevu (super odjel za djecu, kojoj je to nekad najpotrebnije, i tinejdžere). Rebro je više onako medicinski, kolko se sjećam, reci pa pišem, a u Klaićevoj lijepo posmatraju, prožvaću šta kažeš pa se trude da reagiraju (istina je da sam tamo bila u mladosti, pa ne znam točno kakav je odjel za odrasle, i ima li ga uopće). Također, lijepo je netko reko: "Nije svaki psiholog/psihijatar za svakoga." Ko ljudi, prijatelji, suradnici, treba se naći nekog s kim ima kemije, da se tu ne udara o šuplji zid, pa se čudi što terapija nije za tebe. Ali, također je rečeno: "Treba samo početi." To se malo krši s ovim 'nađi pravog' ali prvi susreti su ipak formalni i način da objektivno sagledaš zbog čega ste zapravo tamo, da ne ostane samo u glavi, već prvi put to naglas u detalje pričaš. Ta formalnost pridonese jer ostavi dojam profesionalne razmjene između doktora i pacijenta u kojem se ne osuđuje. Neće ti se doktor zbog hemoroida smijat, neće ni psihijatar zbog depresije... Naravno, nema potrebe da dijagnoza bude tako drastična, medicinske dijagnoze ne mora uopće biti, ali zato se i zovu duševne bolesti: važno je uskladiti zdravlje duše, misteriozne nutrine, s tijelom, jer šta osim te dvije stvari imaš: ako osjećamo da nam je duša u kaljuži, onda smo upola bolesni...
Tako ja mogu satima naglabat.
Uoči neke opće dezinformiranosti o ovoj temi, kad je potrebno zatražiti pomoć dok nam se govori da je to znak slabosti - a slabost i osjećaj bespomoćnosti si zapravo sami stvaramo zatvaranjem i potiskivanjem - bilo mi je drago pronaći da je netko još 2004., u Srbiji, na sad ugašenom programu Art TV, progovorio o toj temi i ponudio koristan arsenal podataka i primjera za kad i kako pristupiti psihoterapiji, i to u opuštenom, probavljivom formatu. Bebi Dol, divna pjevačica, razgovara sa dugogodišnjim prijateljem Nenadom Adamovom, koji radi kao psiholog u Kikindi, i zajedno otkrivaju da je terapija dobar i pristupačan alat koji nam bitno može 'posložiti stvari' u današnjem užurbanom i zbunjujućem svijetu. Dugo nisam vidjela ovako konkretnu, iskrenu i nadasve zabavnu i uspješnu demistifikaciju neke ovako složene pojave... Molim, pogledajte...
Raspravu je ljubazno u pet dijelova 2009. objavio YouTube korisnik mlaaden.
