Djetinjstvo je takva igra. Kad završi, tragamo za njim, a dok traje, ne shvaćamo da se događa. Ne želim iste stvari za svoju djecu koje sam željela za sebe. Shvaćam da, dok razmišljam o tome koje ću im igračke kupiti i kako postupati, nemam priručnik, pa da ga i sama napisala, po kojem bi se mogla ravnati. Kada će moja djeca biti tu, sva će priprema pasti u vodu. Moram se stalno podsjećati: s djecom razgovarati kao da razgovaram sa bilo kojom drugom osobom. Isto poštovanje, razumijevanje, uvažavanje i ljubav.
A umor? To me pomalo plaši. Nadam se da će mu posljedica biti novootrkivena snaga umjesto drskosti i ogorčenosti. Molim Boga da imam strpljenja, da ne napravim pogreške koje neću ni primijetiti, a moje će malo pogoditi ravno u srce. Nadam se da ima nešto drugo kad dođu, da saznam neki drugi način na koji manjak energije, puno rada i rastresenost prelaze u dobar, cjelovit osjećaj koji kaže: "Ja to mogu."
I imam odgovornost moći, prema svom djetetu.
Nekad sam drukčija i ne poznam se,
Vinka ♡
Nema komentara:
Objavi komentar